back to the main page povratak na ponovno otkrivanje amerike

Kandidati

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

kolovoz 2004.

LOS ANGELES, «...smatramo da su ove istine same po sebi razumljive, da su svi ljudi isto nastali...opremljeni posebnim, neotuđivim pravima u koje spadaju život, sloboda i težnja ka sreći; da su radi osiguranja ovih prava stavljene vlade među ljude... da je uvijek kada ove vlade štete ovim svrhama pravo naroda da promijeni ili ukine postojeće vlade ili da imenuje novu vladu...»

iz američke Deklaracije nezavisnosti, 1776.

U ovogodišnjoj utrci za američkog predsjednika sudjeluje četrdeset i osam kandidata. Ili ih je možda zapravo petnaest, ako se računaju oni koji imaju podršku političkih stranaka. No u stvari samo trojica imaju namjeru pobijediti. Jedan od trojice ima tek namjeru. Preostala dvojica imaju i novce, a tko ima novce ima i pažnju medija. Jedini je problem što ova dvojica s novcima sliče jedan drugome kao jaje jajetu. Nagradno pitanje glasi: koliko je onda uopće predsjedničkih kandidata? Četrdeset i osam? Petnaest? Tri? Dva? Jedan?

Izvan SAD-a ili preciznije, izvan najužeg kruga vlastite obitelj manje su poznati kandidati kao što je npr. Muadin iz Massachusettsa sa sloganom «jedan narod, jedan planet, jedna svijest». Muadin se, kao predstavnik E-Demokratske stranke zalaže za ukidanje smrtne kazne, zabranu svih političkih stranaka  i posebne izbore za potpredsjednika. Tu je i Joe Beliss III iz Kansasa, inače software manager i bivši evangelistički svećenik, s «naprednim» programom kojim bi izvan zakona stavio pobačaj, isključio federalnu vlast iz javnog obrazovanja, povukao SAD iz Ujedinjenih naroda i Svjetske banke, i ukinuo poreznu službu. Na toj šarenoj paradi bezočnih samopromotora rame uz rame marširaju porno zvijezde, srednjoškolske učiteljice, profesionalni bongo bubnjari i agenti osiguravajućeg društava. Velika većina su ono što se zove write-in candidates iliti «dopisni» kandidati što znači da se njihovo ime neće naći otisnuto na glasačkim listićima, ali ih glasači mogu dopisati dajući im time svoj glas. Spektar stranaka je jednako šarolik: od Prohibicijske stranke, Stranke osobnog izbora, ili Stranke narodnih briga do nekoliko socijalističkih stranaka, Stranke mira i slobode te Zelenih. No potpora stranke ne mora značiti mnogo pa tako Socijalistička Radnička Partija za predsjedničkog kandidata ima Rogera Caleroa, čovjeka koji uopće nije građanin SAD-a (tek je posjednik zelene karte), a potpredsjednički kandidat je Arrin Hawkins koja sa svoje 24 godine ne zadovoljava zakonske preduvjete za izbor. U usporedbi s takvim obiljem živopisnih kandidata, dvopartijska mainstream scena pruža iluziju ravnoteže i pravednosti, a George W. Bush i John Kerry promoviraju se kao jedini racionalni izbor. Jer demokracija je za Amerikance ili populistička roštiljada ili elitistički korporativni biznis u koji se nitko bez podrške glavnih igrača, čitaj velikih kompanija, ne treba upuštati.

Glavni razlog za posrtanje «vladavine naroda» u SAD-u je nemogućnost organiziranja jake treće stranke koja bi mogla parirati Republikancima i Demokratima. Korporativni sponzori jednostavno ne žele rasipati novac. Trenutno su predviđanja da će Bush i Kerry svaki na raspolaganju imati od 250 pa do gotovo 900 milijuna dolara, ovisno o izvorima i tome računaju li se samo direktni ili ukupni troškovi kampanja. Promoviranje treće stranke koštalo bi barem jednako toliko čime se investicija u politiku više jednostavno ne bi isplatila.

Još od 1892. kada je tadašnja Populistička stranka uspjela oteti milijune glasova dvoglavom orlu američkog parlamentarizma, u SAD-u nije zaživio nijedan značajniji oporbeni pokret. Na lokalnoj razini vlast su ponekad osvajali čak i socijalistički kandidati, ali nikada se nije pojavila opasnost da bi uzde imperija prešle u ruke nepoćudnih. Uostalom, dvije stranke su sasvim dovoljne za iluziju demokracije, čak i kada je riječ o kandidatima s toliko sličnom pozadinom kao što su Bush i Kerry. Obojica bivši studenti Yalea i pripadnici tajnog bratstva Skull&Bones, puleni bogatih obiteljskih imperija (jedan naftni, drugi prehrambeni), obojica zagovornici represivnog Izraela, obojica su spremni nastaviti rat u Iraku i ponuditi daljnje porezne ustupke korporacijama. Dakle radi se ne o jednom, nego o dva savršena manđurijska kandidata i bez obzira koji od njih dvojice pobjedi, jasno je tko gubi: gubi američki narod koji će u sljedećem mandatu biti dodatno osiromašen i razvlašten (trenutno je u SAD-u 12,5% ili 36 milijuna siromašnih), gube zemlje Trećeg svijeta čija će nemilosrdna eksploatacija biti nastavljena, na gubitku su svjetska sigurnost, ekologija i zaštita ljudskih prava. Najbolji dokaz u kojoj su mjeri dvije stranke postale nedodirljivi bastion koji štiti tek interese velikog kapitala pokazuje primjer newyorškog Central Parka. Naime, New York je ovih dana zabranio, a sud potvrdio zabranu demonstrantima okupljanje u najvećem gradskom parku kako bi protestirali protiv ovotjedne konvencije Republikanske stranke. Kao razlog zbog kojega građani neće moći izraziti svoje nezadovoljstvo imperijalnom politikom Bijele kuće, na mjestu na kojem se tradicionalno objavljivala volja naroda, gradske su vlasti ponudile tek svoju bojazan da bi se pogazila trava. Umjesto toga prosvjednicima je ponuđena alternativna lokacija daleko od očiju i ušiju Georga W. Busha i Dicka Cheneya.

Na predstojećim izborima pojavit će se ipak i «treći čovjek» koji će najvjerojatnije tek svirati na citri umjesto da sudjeluje u debatama i medijskim kampanjama. Riječ je o Ralphu Naderu, usamljenom jahaču koji je 2000. kao kandidat Zelene Stranke na izbornim listama 44 države dobio 2.7% glasova što mu međutim nije priskrbilo državne izvore financiranja. Naime, kandidat mora imati preko 5% glasova da bi sudjelovao u raspodjeli državnih izbornih milijuna kojih će ove godine biti najmanje 250. No ono što je ovaj vitalni 70-godišnji borac za prava potrošača, (osobno zaslužan i za uvođenje sigurnosnih pojasa u američke automobile), ipak uspio 2000. je naljutiti sve «prijatelje demokracije» u Americi od kojih veliki broj upravo Nadera krivi za Goreovu sramotnu predaju. Očuvanje okoliša, radnička prava, povlačenje iz Iraka, javna zdravstvena zaštita, unapređenje javnog obrazovanja i kažnjavanje korporativnog kriminala samo su neke od stavki u programu kojeg uz Nadera potpisuje i njegov potpredsjednički kandidat, Peter Camejo, prvi potpredsjednički Latino kandidat. Na umjetno podijeljenoj političkoj sceni gdje se glasači dijele na konzervativce, liberale i progresivne, Naderovi su simpatizeri svi oni koji smatraju da je došlo vrijeme za ukidanje korporativne vladavine Bijelom kućom.

No, ove se godine Nader, u maniri Don Quixotea, kockao krenuvši na izbore kao nezavisni kandidat kako bi pridobio što širu podršku. Međutim, čini se da mu se taj rizik neće isplatiti jer se velika većina oporbe slaže s mišljenjem da je bilo tko bolji od Busha. Tako je demokratski kandidat John BILO TKO Kerry dobio bezrezervnu podršku i populističkog filmaša Michaela Moora koji se pridružio ismijavanju Nadera kao rođenog gubitnika i nespretnjakovića koji kvari američku izbornu igru.

U Americi se ne bira glasovima, već dolarima. Na prošle predsjedničke izbore izašlo je nešto preko 100 milijuna građana, ali i gotovo 3 milijarde dolara (ukupni troškovi izbora). Tko je odnio pobjedu jasno je ako se zna da je Gore dobio 450 000 glasova više od Busha, ali je Bush potrošio 65 milijuna dolara više od Gorea. Formalno pokriće za takav ishod je američki izborni sustav po kojem pobjedu ne donose glasovi građana nego bodovi izbornih jedinica u kojima kandidat pobjedi. Iako su pojedinačne donacije ograničene na 2000 dolara koliko građanin može direktno podariti svom kandidatu, strankama na ruku ide zakon po kojem u svrhu financiranja kampanja mogu osnovati nevladine udruge čiji budžeti nisu ograničeni niti jednim zakonom. To je ono što se u američkoj politici zove soft money i nad čime ne postoji apsolutno nikakva kontrola. A tko kupuje američkog predsjednika najbolje govore podaci: iza Busha i Cheneyja između ostalih stoje Enron, Ernst&Young, Wal-Mart, UPS, FedEx, Boeing, J.P. Morgan i institucije poput Američkog udruženja liječnika, Nacionalnog udruženje veletrgovaca pivom te Nacionalne udruge trgovaca automobilima, dok Kerryja i Edwardsa gurkaju Microsoft, Time Warner, Viacom, Walt Disney Corp, FleetBoston Financial Corp, Harvard University te imućniji sindikati koji si mogu dozvoliti donacije i do milijun i pol dolara. Iako korporacije pažljivo kalkuliraju da izdašno obdare oba kandidata, ipak se zna da iza Busha za sada stoji 4 puta više kompanija nego iza Kerryja. Treći predsjednički kandidat, Ralph Nader odbija korporativne donacije i svoj budžet zasniva isključivo na potpori pojedinačnih građana. Tko mu je kriv.

Ove će godine na poziv State Departmenta izbore nadgledati nezavisni promatrači OSCE-a. Riječ je o presedanu u američkoj povijesti čime je jasno dano do znanja da nakon 2000. Amerikanci ne vjeruju sami sebi kada je u pitanju ispravnost izbora. Najveći strah izaziva novi kompjuterski sustav kojim će elektronski glasati 98 milijuna građana, od ukupno 115 milijuna koliko ih ima pravo glasa. 61 milijun glasova brojat će kompjuteri tvrtke Election Systems & Software. Prema pisanju časopisa The Nation, «elektronske» će glasove brojati tek četiri privatne tvrtke. Uz gore spomenutu, među njima je Sequeuoia Voting System čiji su touch screen uređaji za glasanje 90-ih odbačeni kao nesigurni u New Yorku. Treća je firma Diebold Election Systems, poznata kao izdašni donator kampanje Georga Busha - njezini su uređaji dokazano zakazali na kalifornijskim izborima ove godine. Hart InterCivic je četvrta kompanija čiji će sustav testirati američku demokraciju. Njezin je glavni investitor Tom Hicks koji je od Georga W. Busha napravio milijunera. Za jednu trećinu svih glasova neće postojati nikakvi isprintani podaci.

U sjeni takvog omjera snaga progresivne su snage u dosadašnjoj utrci pokazale posvemašnju razjedinjenost i političku neodlučnost. Tako na svom sajtu zeleni par David Cobb – Pat LaMarche kao glavni cilj navode tek jačanje Zelene Stranke. Stranka mira i slobode za svog je kandidata nedavno izabrala 58-godišnjeg Leonarda Peltiera, poznatog borca za prava američkih Indijanaca koji međutim u Leavenworthu usprkos protestima Amnesty Internationala služi dvije uzastopne doživotne kazne zbog ubojstva dva federalna agenta. Američka se alternativa čini pomirena s činjenicom da se ništa ne može promijeniti pa predsjedničke izbore koristi tek za «buđenje svijesti». No umjesto buđenja svijesti, uspijevaju tek u umirenju savjesti dajući Amerikancima iluziju demokracije i pluralizma mišljenja.

Tako većina građana ozbiljno razmatra tek dvije opcije čije je razlike teško pronaći i povećalom. Kako bi pridobio pobornike rata, Kerry je tako čak zanemario tradicionalna pitanja Demokrata kao npr. prava homoseksualaca, a u korist izjava o povećanju broja specijalnih vojnih postrojbi. Umjesto da ponudi alternativu trenutno vladajućem bezočnom kolonijalizmu, Kerry je kao dobri vojnik međunarodnog kapitala tek salutirao u nastojanju da ispadne veći Bush od Busha. Konačno, ako bude izabran za američkog cezara, upravo će John Kerry i njegova supruga Teresa Heinz Kerry, biti najbogatiji par  koji je ikada sjedio u Bijeloj kući.

Takvo stanje u borbi za predsjedničku stolicu možda je najbolje prije dva tjedna u obraćanju Američkom Sociološkom Društvu u San Franciscu izrekla Arundhati Roy, indijska aktivistica i autorica svjetskog bestselera  «Bog malih stvari»: «Ne radi se o izboru. To je samo prividan izbor. Kao kad birate između dva detergenta. Svejedno je kupite li Ivory Snow ili Tide, i jednog i drugog posjeduje Proctor & Gamble.»