back to the main page povratak na ponovno otkrivanje amerike

 

Zemlja medija i mlijeka

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

kolovoz 2004.

LOS ANGELES - Amerika je u ratu. No prave se bitke ne vode u Iraku ili Afganistanu, već na «domaćem» teritoriju, a rat o kojem je riječ je rat za slobodu informacija. Kako sada stvari stoje mračna strana je zavladala i od nositelja slobodnih medija ostalo je tek par raštrkanih posljednjih Jedija. Politika koja je demokraciju pretvorila u imperijalističku doktrinu Sudnjeg Dana tek je izvanjski pokazatelj neslobode koja vlada američkim medijskim prostorom.

«Radili smo svoj posao, ali nismo učinili dovoljno. I žestoko krivim sebe što nisam stvari jače gurao. Trebali smo upozoriti čitatelje da imamo informacije da su osnove za ovo [rat u Iraku] klimave», rekao je Bob Woodward u nedavnom posipanju pepelom uredništva Washington Posta. Ovaj Pulitzerom ovjenčani novinar, poznatiji kao Robert Redford koji je zajedno s Dustinom Hoffmanom srušio Nixona u  «Svim predsjednikovim ljudima», potvrđuje ono što je već duže vremena očito: rat u Iraku tek je čavao u lijesu američkog novinarstva. Nakon što su se otvoreno svrstali na stranu agresora, većina američkih medija i danas je sklona oslanjati se prvenstveno na izvore američke vojske i vlade, slike mrtvih tijela američkih vojnika u pravilu se ne objavljuju, a poginule Iračane odavno više nitko ni ne broji.

Samo 30 godina nakon afere Watergate, na što je spalo američko novinarstvo najbolje ocrtavaju riječi Thomasa Ricksa, Postovog dopisnika iz Pentagona: «Novine jednostavno nisu stavljale stvari na naslovnicu. Tvrdnje administracije išle su na prvu stranicu, ali su stvari koje su budile sumnju u vladu stavljane na zadnje stranice nedjeljnih izdanja. Među urednicima je vladao stav: Čujte, idemo u rat, zašto bi se brinuli oko svih ovih kontradikcija?»

Greške koje je počinio Washington Post i javno ih priznao na naslovnici od 12. kolovoza i dalje nastavlja činiti ostatak mainstream medija bez ikakve najave isprike ili promjene smjera.

No dok stanovnik Iraka ima izbor stati na stranu okupatora ili uzeti pušku u ruke, prosječan Amerikanac izložen je teroru ne manje opasnog neprijatelja. Bodljikava žica oko slobode informiranja u Americi razvučena je s pet strana. Na stražarskim kulama nalaze se čuvari u obliku najmoćnijih medijskih korporacija čija je snaga, ali i amoralnost do sada bez presedana u svjetskoj povijesti.

Viacom, News Corporation, General Electric, Walt Disney i AOL Time Warner uz još nekoliko igrača posjeduju 25% svih medija, ali i oči i uši 80% američkih građana. Relativnu iluziju slobode izbora stvara broj od preko 1.700 dnevnih novina, 11.000 časopisa, 9.000 radio postaja, 1.000 televizijskih postaja, 2.500 izdavača i 7 filmskih studija. No najveći dio od tih 25.000 medijskih jedinica je u vlasništvu pedesetak kompanija od kojih gore spomenutih 5 konglomerata neprikosnoveno vlada tržištem.

Ključna riječ u ovome je upravo «tržište». Pod izgovorom promicanja tržišta 1996. godine prvi put u 62 godine donešen je novi zakon o telekomunikacijama čiji je cilj bio «dopustiti svima da uđu u bilo koji posao komunikacijama i dopustiti svim komunikacijskim poslovima da se nadmeću na bilo kojem tržištu». U praksi to je značilo da velike korporacije dobivaju priliku dominirati cijelom državom jer im mali i nezavisni mediji neće imati snage konkurirati u tržišnoj utakmici. 2001. na mjesto direktora Federalne komisije za komunikacije (FCC), glavne državne agencije za kontrolu medija i telekomunikacija dolazi Michael Powell, sin državnog sekretara Colina Powella i najveći prijatelj medijskih kiklopa. Powell mlađi naročito suosjeća s četiri kuće koje imaju nacionalne televizijske koncesije (CBS, NBC, ABC i FOX). Proglašavajući televiziju ugroženim medijem Powell je 2003. godine dopustio kompanijama da na istom području posjeduju i elektronske i tiskane medije. Uz to, dozvoljene su im akvizicije  kojima su svoj udio na određenom području mogle podići s 35% na 45%. 750.000 protestnih pisama građana koliko je na adresu FCC-a stiglo nakon te odluke, nije Michaela Powella pokolebalo u odluci da Amerikance učini taocima komercijalnih medija.

A koliko je televizija «ugrožena» pokazuje istraživanje Nielesen Media Research, vodeće kompanije za istraživanje televizijskog tržišta: Prosječan Amerikanac gleda preko 4 sata TV programa dnevno, 99% domaćinstava posjeduje barem jedan televizor, a čak 66% Amerikanaca redovno gledaju televiziju uz večeru. Prema istom istraživanju roditelji sa svojom djecom u sadržajnom razgovoru provedu 3 i pol minute tjedno (!!!), dok se ta ista djeca u istom periodu s televizijom druže ukupno 1680 minuta.

Teško se oteti dojmu da je riječ o namjerno induciranoj psihozi čija je svrha poticati potrošnju i smanjivati sposobnost kritičkog razmišljanja jer je do svoje 65. godine života prosječan Amerikanac izložen brojci od 2 milijuna reklamnih poruka. U programima vijesti reklame čine 30%, dok izvještaji o kriminalu, prirodnim katastrofama i ratu iznose 54%. Time je gledatelj oblikovan poput plastelina u kalup sačinjen od straha, stereotipa, predrasuda, neznanja i nesigurnosti, utjecaj čega može privremeno ublažiti tek odlazak u kupovinu.

Da korporativna stega nimalo ne pridonosi raznolikosti medija najlakše je zaključiti ako se u bilo kojem dijelu SAD-a uključi radio. Moguće je doslovce satima šetati FM skalom gore dolje bez da se dobije dojam mijenjanja programa: glazba koja se nudi jednaka je na svim stanicama, ograničena na 10-ak probranih pjesama koje se mogu čuti i nekoliko puta dnevno. A sve prošarano jednim te istim reklamnim porukama na koje otpada gotovo 50% programa. Div među kompanijama koje drže takav radijski prostor je svakako Clear Channel Communications koja posjeduje gotovo 1.200 radio stanica, a hvali se sa 110 milijuna slušatelja tjedno i ubire prihode od 8 i pol milijardi dolara godišnje.

Važan problem s korporativnim vlasništvom leži u činjenici što podrazumijeva opasnu spregu između kapitala i politike. Svatko lako može pretpostaviti kolika je stvarna objektivnost npr. NBC-a, treće najveće nacionalne mreže u vlasništvu General Electrica ako se zna da ta korporacija planira do 2006. u Iraku dobiti ugovore u vrijednosti od gotovo 3 milijarde dolara.

Vjerojatno najpoznatiji primjer za zlouporabu medijske moći je FOX News u vlasništvu Ruperta Murdocha, a pod dirigentskom palicom predsjednika kuće, Rogera Ailesa, bivšeg Nixonovog i Reaganovog medijskog savjetnika. FOX je bila jedina TV kuća koja je 2000. objavila Bushovu pobjedu dok su se na Floridi još uvijek zbrajali glasovi. Čovjek koji je «izračunao» pobjedu Republikanaca bio je Foxov zaposlenik i (slučajno?) bratić Georga W. Busha. Nakon Foxove obavijesti ostale su se nacionalne TV kuće, koje su u međuvremenu izvještavale o vodstvu Ala Gorea, ispričale gledateljima da su pogriješile te su prihvatile Foxovu presudu pobjednika.  Lojalnost Ruperta Murdocha pak nije ostala nenagrađena. Još prije nego što je 2003. FCC značajno spustila ograničenja postavljena pred medijske korporacije, Murdoch je dobio zeleno svjetlo da prekorači dopuštenih 35% udijela u medijskom kolaču na području New Yorka, unatoč činjenici da tamo posjeduje i novine i radio.

Nudi li se Amerikancima bilo kakva medijska alternativa? Da, ali se ona obično etiketira kao radikalna i nedomoljubna. Sastoji se uglavnom od malih javnih televizija i radio-postaja koje su financirane od donacija slušatelja i lokalne uprave. Democracy Now je jednosatna tv i radio emisija koju u gotovo gerilskim uvjetima vodi Amy Goodman, svojevrsni državni neprijatelj broj jedan. Tek se u tom programu može saznati da u američkim u zatvorima bez osude leži poveći broj političkih zatvorenika ili da u predsjedničkoj utrci sudjeluje više od dva kandidata. Vijesti koje prenosi Democracy Now skoro nikada ne dospiju u korporacijsku programsku šemu, ali ih zato preuzima šarolika nezavisna mreža od više od 200 stanica u čijem sastavu možda najznačajnije mjesto zauzima Pacifica Radio. Ta mala grupa od 5 radio-postaja još se 1949. počela financirati isključivo od donacija slušatelja, što je prvi takav slučaj u svijetu.  No čak i uz PBS - javnu tv službu, Free Speech TV i brojne pretežno on-line publikacije objektivna i neiskrivljena informacija teško može doprijeti do prosječnog građanina. Dok se mainstream novinari natječu tko će izvršiti kvalitetniju estetsku operaciju na izvještajima o npr. Iraku ili gospodarskom «čudu» predsjednika Busha, građani bi sami trebali iskobeljati istinu zapretenu između smeća reklamnih poruka i sistematskog ispiranja mozga. Na žalost, većina građana Amerike na to nije spremna pa je svoju slobodu voljna žrtvovati za blagostanje koje pružaju «Rockfellerove novine» u produkciji medijskih konglomerata.

Paradoksalno licemjerje još je jedan važan element američkog medijskog prostora. CNN-ovi su novinari zaradili nagrade prikazujući mrtva spaljena tijela iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ili Somalije, dok su strogo poštovali uredbu Bijele kuće da  Amerikanci ne smiju vidjeti vlastite mrtve u napadu na New York u rujnu 2001. U ukupnoj populaciji SAD-a ima gotovo 1/3 nebijelih stanovnika ali je u Washingtonu, centru državne politike tek jedan od 10 novinara, urednika i šefova ureda pripadnik manjina. Do svoje osamnaeste godine mladi će Amerikanac ili Amerikanka vidjeti 200.000 činova nasilja na televiziji, ali se FCC pobrinuo da se u medijima ne smiju čuti riječi shit, piss, fuck, cunt, cocksucker, motherfucker i tits. No čak ni eksplicitan seksualni sadržaj radio shock-jockeja Howarda Sternea nije bio toliko sporan za FCC sve dok im stvarno nije stao na žulj kada je zaprijetio da će u izbornoj godini otvoreno napadati Georga W. Busha. Iako su ga neke radio-stanice prestale emitirati, Sterneov šou je profitabilniji nego ikad prije.

Amerikanci su svjesni da korporativni mediji lažu, ali je njihova laž lako dostupna i pri tome ugodna, dok nezavisni mediji možda govore istinu, ali je ta istina puno bolnija i zato je nastoje izbjeći. Ugoda tako postaje istina, a neugoda laž a sve u svrhu gradnje nove rase desensivitizirane za tuđu patnju, ali istovremeno nesposobne osjećati bilo kakvo zadovljstvo koje nije direktna posljedica trošenja novca i kupovine. U takvom okruženju mediji preuzimaju ulogu roditelja, škole, dušebrižnika ili svodnika, sasvim svjesno i planski napuštajući položaj dežurne savjesti društva i jedine zapreke između demokracije i diktature dolara. 

 

 

Tko što posjeduje (navodimo samo najpoznatije od tvrtki u vlasništvu 5 najvećih korporacija):

- Viacom – CBS (najveća nacionalna TV kuća), MTV, Paramount, Block Buster, Infinity (druga najveća grupacija radio-postaja u SAD-u), Simon & Schuster...

- News Corporation – FOX (druga po veličini nacionalna TV kuća), New York Post, HarperCollins, DirecTV (najveća satelitska mreža u SAD-u), 20th Century Fox...

- General Electric -  NBC, Wall Street Journal, Paxson Communications Inc. (najveća telemarketinška kuća u SAD-u), Telemundo (najveća mreža na španjolskom jeziku)

- Walt Disney – Disney, ABC...

- AOL Time Warner – AOL, Time, Warner Brothers, Time Warner Cable, HBO, New Line Cinema...