back to the main page povratak na ponovno otkrivanje amerike

Sloboda pod smrtnom kaznom

- razgovor s Mumia Abu-Jamalom

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

studeni 2004.

Mumia Abu-Jamal možda je najpoznatiji politički zatvorenik u SAD-u. Na smrtnu kaznu osuđen je 1982. godine zbog ubojstva policajca u Philadelphiji. Mnoge međunarodne organizacije i pojedinci digli su svoj glas zbog nepravilnosti koje su se pojavile na suđenju, no usprkos tome Mumia i dalje leži u zatvoru s najtežom kaznom. Nekadašnji član Crnih Pantera i novinar, danas je jedan od poznatih političkih komentatora kojeg se redovito može slušati na večernjim novostima Pacifica radija. Ovaj intervju napravili smo u pisanom obliku, preko pošte, na relaciji Los Angeles - zatvor u Waynesburgu, Pennsylvania.

 

Sistem je vrlo drastično ograničio vašu osobnu slobodu. Koja je razlika u pogledu na svijet između vas i vaših sugrađana? Ne čine li vam se oni jednako zatočeni pažljivo programiranim neznanjem (televizija, zabavna industrija...), zatočeni gotovo potpuno materijalnim pristupom egzistenciji i rezultirajućom nesposobnošću da se povežu ili emocionalno reagiraju s drugim ljudima?

Pri samom spomenu imena "Amerika" mnogi ljudi diljem svijeta dobivaju viziju (ako ne i stvarnost) slobode. Ali sloboda je vrlo dvojbena u državi opsjednutoj nacionalnom sigurnosti kao što je to ova. Živimo u zemlji (a sve više i u svijetu) koji vrvi slikama slobode, ali svaki dan realnost slobode neprestano se smanjuje. Uzmimo na primjer zatvorski industrijski kompleks. Ova zemlja ima gotovo 5 posto svjetskog stanovništva, ali se također ponosi i s preko 25 posto zatvorenika u svijetu. Upravo zbog toga kada o tome pišem obično koristim termin "zatvor nacija". Kako bi se uopće moglo reći bilo što drugo kada je prema nekim procjenama tri milijuna (tri milijuna!) muškaraca, žena i maloljetnika iza rešetaka u zatvorima diljem Amerike. Moć televizije je u tome što čini da milijuni Amerikanaca odvraćaju pogled od užasne stvarnosti ove zemlje i da sanjaju ili da tonu u snove ugodnih slatkih iluzija o tome kako ljudi danas žive. Većina Amerikanaca komunicira više sa strojevima (televizija, radio, računala itd.) nego s bićima od krvi i mesa. To je, da upotrijebim vaš termin, to "programirano neznanje". Sve dok ljudi ne presijeku tu zlokobnu elektroničku pupčanu vrpcu bit će sve više izolirani i otuđeni od svojih sugrađana.

 

Kako je moguće da vladajuća manjina i dalje prima odobravanje i podršku od većine koju eksploatira? Prosječan Amerikanac godišnje radi 350 sati više nego zapadni Europljanin. U SAD-u 45 milijuna ljudi nema nikakvo zdravstveno osiguranje. 36 milijuna nalazi se ispod granice siromaštva. Nas dvoje smo ovdje preko godinu dana i još uvijek nismo otkrili onaj dobar život koji su Amerikanci uvjereni da žive.

Američki "dobar život" emitira se direktno u mozgove milijuna Amerikanaca koji pripadaju navodnoj "srednoj klasi". Ako upitate prosječnog vozača kamiona, policajca, dostavljača ili zatvorskog čuvara da odrede svoju vlastitu klasu, kladio bih se da bi velika većina odabrala "srednju klasu". Razlog tome je dugogodišnja protukomunistička, proturadnička i protusindikalna korporativna propaganda koja čini da većina ljudi s prezirom gleda na egzistenciju radničke klase. Po njihovom mjerenju, Amerika ima najveću "srednju klasu" na svijetu. Naravno, to je iluzorna srednja klasa. Dakle ponovno, mediji su moćno oruđe kojim vladajuća klasa ostvaruje svoju dominaciju. Tome pripomaže i iluzija da ne postoji vladajuća klasa u Americi. Za razliku od Europe ovdje nema tradicije "kraljevskih kuća" (osim relativno kratkog sraza s Britanijom). Bogati eksploatiraju svoje zajedništvo sa siromašnima, mit o putu od kolibe do palače zadovoljava milijune Amerikanaca i drži ih u uvjerenju da i oni mogu postati  Donald Trump. Preispitate li kritički američke popularne medije (naročito televiziju) ne možete ne ostati zapanjeni mnoštvom programa u kojima se ljudi ponižavaju ne bi li dobili 25 ili 50 tisuća dolara. Ljudi jedu crve, liježu u grobnice sa zmijama, jedu kukce ili se voljno podvrgavaju nekom drugom obliku samoponižavanja. Po mom mišljenju ovaj trend odražava duboku psihološku strepnju u srcu američke radničke klase. Drugi razlog zbog čega nema stvarnog napretka u socijalnim pravima je nepostojanje radničke stranke u nacionalnoj američkoj (izbornoj) politici. To je područje kontrolirano isključivo od strane korporativnih stranaka (Demokrati i Republikanci).

 

Što je to što drži Amerikance tako snažno povezanima? Izrabljivane zajedno s izrabljivačima? Usprkos svim razlikama i sukobima, koja je to sila koja ih sprječava da iznađu moćniju alternativu postojećem sistemu? Više nego bilo koja druga nacija Amerikanci su spremni podijeliti svijet na "nas" i "njih". Kada će američke rasne manjine, američke žene, potplaćeni i razvlašteni shvatiti da su oni zapravo "oni drugi" zajedno sa svima nama? Što je potrebno da shvate kako su posebni samo po tome što ih se obrađuje posebno od ostatka svijeta, s manje svjedoka nego što se obrađuje Iračane ili JužnoAmerikance?

Po mom mišljenju glavna poveznica je zajednička psihološka percepcija "bjeline". To objašnjava zbog čega bijelci vide crnce kao "vječne neprijatelje" dok istovremeno ne žele sebi priznati status vladajuće klase. (autor David Roediger pisao je o tome u svojoj knjizi "The Wages of Whiteness - The Making of the American Working Class", New York, Verso, 1991.) To je ono što veliki crni autor V. E. B. DuBois opisuje kao "psihološku nadnicu". On je istraživao kako su bijeli radnici pristajali na niže nadnice u zamjenu za društvenu "plaću" u obliku "pripadanja bijeloj rasi", čime ih se izdizalo iznad crnaca. To je sljepilo kojemu su Amerikanci još uvijek podložni. To je također i dio američkog imperijalizma, podjele na "nas" i "njih". Jer nije li čudno da su mnoge, većina zemalja koje je SAD napao, bombardirao ili okupirao nastanjene nebijelim nacijama. Na određeni način to je samo nastavak okupacije, eliminacije i genocida izvršenog nad američkim Indijancima. Onaj dan kad Amerikanci počnu stvarno gledati na sebe kao na dio svijeta umjesto kao na imperijalne vlastodršce bit će dan kada će imperijalizam početi umirati prirodnom smrću.

 

Što je glavni razlog zbog kojega američki alternativni pokreti nisu u stanju surađivati? Koje su unutrašnje podjele na djelu u američkom društvu koje sprječavaju ljude da se ujedine oko zajedničkog većeg cilja? Je li svrha milijuna demonstranata na američkim ulicama posljednjih nekoliko godina samo u tome da pojačaju iluziju demokracije? Koja je alternativa? Zasigurno ne terorizam. Što onda? Kako se umovi i srca Amerikanaca mogu probuditi?

Ponovno, duboki korijeni rasne segregacije u američkoj politici imaju poguban utjecaj na socijalističke ideje. Ovaj strah, zakarabuljen u obličje nacionalizma, financiran iz korporacijskih izvora drži Amerikance podijeljenima, a ta se podjela odražava i na alternativne grupe. Ljudi moraju razviti alternativne medije koji bi ih stvarno povezali. U šezdesetima, Stranka Crnih Pantera objavljivala je novine koje su distribuirane u gotovo dvije stotine tisuća primjeraka tjedno. Time je stvorena alternativa koja je predstavljala zajedničku, ujedinjenu, međurasnu ideju novih Sjedinjenih Država. Upravo je to Crne Pantere učinilo toliko opasnima. Osvrnemo li se na široke i impresivne antiratne demonstracije, ne možemo biti nezadovoljni, iako je bilo teško naći jasno izraženu antiimperijalističku poruku. Za neke grupe prevladavajući slogan bio je "Vratite naše dečke kući". Imperijalna priroda invazije nije bila spomenuta.

 

Nejednakost je temelj američkog društva. Glavna premisa američkog sna je izrabljivanje. Primijene li se ti principi na cijeli svijet, svijeta više neće biti da bi ih se na njega primijenilo. Tko ili što skida odgovornost s leđa Amerikanaca da je oni ne osjećaju?

Marx je u svom Komunističkom Manifestu rekao da buržoazija "stvara svijet prema vlastitoj slici", čime "ruši sve Kineske zidove". Pogledamo li što je to što korporativni mediji nazivaju globalizmom istina se otkriva u svoj svojoj golotinji. Jer zbog čega je kapital globaliziran, a rad nacionaliziran? Zašto ne globalizirati rad tako da ljudi u Meksiku, Gvatemali ili Južnoj Africi dobivaju istu nadnicu kao i radnici u SAD-u? Moramo raditi na ujedinjenju radništva svijeta, protiv podjela nacionalizama. Na žalost, zbog globalizma i Amerikanci počinju osjećati posljedice globalizacije na vlastitim, sve nižim plaćama. Jer dok kapital ide dalje, van, u potrazi za profitom, i dok proizvodnja napušta SAD, Amerikancima ostaju sve slabije plaćeni poslovi u uslužnim djelatnostima. Dok ne shvate da su njihovi interesi povezani s interesom radnika u drugim zemljama američki radnici nikada neće pobjediti kapitaliste u njihovoj igri i tonut će sve dublje u radničku klasu i u lumpenproletarijat.

 

Pitanje rase jedno je od najvažnijih paradigmi Amerike. Sam termin koristi se da dijeli ljude na one koji je navodno imaju, osjećaju je, žive pod njezinim teretom i na druge, bijelce, za koje njihova boja kože nije rasa, svakako ne u smislu u kojem se koristi za određivanje ne-bijelih, ne-anglosaksonskih stanovnika. Termini poput "obojeni" institucionalizirani su samo u Americi i nikada se ne koriste na način da uključuju i bijelce, iz čega je jasno da je ovo društvo izgrađeno na podjelama. Što je ono zbog čega druge boje pristaju sudjelovati? Trećina Amerike nije prave boje, ali ipak nema nikakav utjecaj, nikakvo pravo odlučivanja, nikakav glas.

Kao što sam rekao ranije, Amerika je nacija opijena iluzijom rase. Zbog čega "iluzijom"? Doktor DuBois (u svojoj knjizi "The ABC of Color") govori da su Amerikanci većinom miješane krvi,   tj. da imaju najmanje jednu osminu afričkog naslijeđa. Rasa je društvena tvorevina, ljudi koji se smatraju crncima u ovoj zemlji bili bi bijelci u južnoj Europi li Brazilu ili obojeni u Južnoj Africi. Za veliki broj ljudi pitanje rase podložno je promjeni. U Americi ona značajno određuje razinu društvene pokretljivosti; gdje ljudi žive, gdje rade, gdje se školuju, koga vole i koliko će živjeti  - ova i druga životna pitanja određena su često društvenom etiketom rase. Budući da je zajednička teorijska osnova Amerike nadmoć bijele rase (ili bijeli nacionalizam) ljudima je teško organizirati se protiv te zablude, ona stanuje u njihovoj psihi. To će se možda promijeniti tzv. "posmeđivanjem" Amerike, ali ja ne dijelim to mišljenje. Po onome što sam pročitao i proučio Latinska Amerika pati od iste tragedije rasne mržnje protiv "obojenih" kao i SAD. Ostaje da se vidi.

 

Pogleda li se američka povijest jasno je da američka demokracija ne radi u korist autohtonih naroda, ljudi druge boje kože, ili ljudi nižeg materijalnog statusa.  No danas možda više nego ikada američka demokracija ne radi u korist stanovnika zemalja koje se ne mogu mjeriti s američkom vojnom ili ekonomskom moći. Nije li vrsta demokracije na snazi u SAD-u zastarjela? Ne shvaćaju li Amerikanci da je koncept ratnog gospodarstva, gospodarstva pogonjenog ratom u svojoj srži barbarski? Ne shvaćaju li Amerikanci da će oni plaćati za uništenje Iraka zajedno s Iračanima?

Postoji duga i ružna povijest antidemokracije u Americi o kojoj se ne govori previše. Ali mnogi od tzv. "otaca osnivača" (ili bolje, robovlasnika osnivača) duboko su se protivili demokraciji tražeći i kreirajući sistem koji bi ih štitio od onoga što su smatrali velikim zlom - od demokracije. Citiram Alexandera Hamiltona, ministra financija Georga Washingtona, njegove riječi na američkoj Ustavnoj konvenciji: "Može li demokratsko predstavničko tijelo koje se godišnje bira iz mase ljudi postojano zagovarati javno dobro? Ništa drugo do stalno tijelo ne može držati pod kontrolom besramnost demokracije... Jasno je da se ne može imati dobra vladajuća struktura prema demokratskom planu." To nije bio rijedak niti nepopularan način gledanja na stvari u 1787. godini. Hamilton je također rekao i: "Narod je, gospodine, velika beštija." Ti su tipovi izgradili strukturu ne bi li zaštitili vlastito bogatstvo i položaj, ali da to na prvi pogled ne izgleda tako. To je Amerika. Jer kako se može imati demokraciju kada tek manjina sudjeluje u izborima? Znaju li Amerikanci i je li ih briga što će generacijama plaćati račun za Irak? Mnogi, a možda i većina ne znaju - jer su zaslijepljeni prašinom nacionalizma. Mi ne živimo u demokraciji. Narod nije taj koji vlada. Upravo suprotno, narodom se vlada pomoću iluzije da on vlada. Kako inače objasniti da milijuni Amerikanaca stvarno vjeruju kako je Irak odgovoran za 11. rujna?

 

Dugo vremena Amerika se trudila dospjeti i ostati na vrhu. Ali kada će shvatiti da su se pravila igre promijenila? Stvari koje se trudila postići, ciljevi, sve se to promijenilo. Danas se čini da nam prijeti manijak koji drži pištolj prislonjen ne na našu nego na svoju glavu. Koliko ratova, koliko projektila, koliko izrabljivanja i zagađenja Amerikanci misle da svijet može podnijeti prije nego što se samouništi?

Amerikanci su po mom mišljenju u istoj situaciji u kojoj je bio Rim u vrijeme najezde Vandala ili Britanija nakon što je izbačena iz Indije. Carstva nikada ne vide korak koji čine u ponor. Rim je mislio da će vladati zauvijek, a Britanci su tvrdili: "Sunce nikada neće zaći nad britanskim carstvom." Oni su zaista vjerovali u to. A danas su dio povijesti upravo zbog toga što nisu vidjeli kraj koji im se bližio. Ako nas povijest čemu uči onda je to da nijedno carstvo ne traje zauvijek. Amerikanci stvarno misle da to mogu promijeniti. Ali kada se pogleda njihova imperijalna arogancija, bezočno odbijanje prihvaćanja volje međunarodne zajednice kraj se može osjetiti. Ili da citiram Toynbeea: "Velika carstva ne bivaju ubijena, ona počinjaju samoubojstvo." Taj se zakon povijesti, po mom mišljenju, nije promijenio.

 

Dio razloga za propast socijalističkog eksperimenta bila je nesposobnost ljudi da shvate važnost i ulogu javnog vlasništva. Hoće li isto biti razlog propasti kapitalističkog eksperimenta? Što će Amerikanci učiniti kada svaki aspekt njihovih života postane privatiziran? Zdravstveno osiguranje, socijalno osiguranje, voda, struja, obrazovanje... Zašto ne (otvoreno) privatizirati i vlast, zakonodavstvo...? Zbog čega je većina Amerikanaca uvjerena da će upravo oni biti vlasnici? Ne shvaćaju li da je matematički nemoguće imati više vlasnika nego što je onih koji su u vlasništvu? Ili možda misle da će im biti bolje kada izgube i posljednju mogućnost kontrole?

Uvjeren sam da će prije ili kasnije Amerikanci shvatiti koliko je težak gubitak javnog vlasništva. Morate shvatiti da su američki građani izloženi najmoćnijoj kontroli uma koju se može zamisliti. Korporacijski mediji jednostavno zasipaju ljude vlastitim slikama. Ukoliko im se ne ponudi jasna alternativa ljudi je nisu sami sposobni iznaći. Socijalizam je u obliku kakav je prakticiran u Sovjetskom Savezu većinom diskreditiran. I upravo njegov neuspjeh daje kredibilitet pokretu za privatizaciju javnih dobara. Tako imate predsjednika koji kaže ljudima da želi privatizirati socijalno osiguranje i uložiti njihove novce na privatne račune. Budući da je pohlepa tako jaka motivacija mladi ljudi gledaju na to sa zanimanjem! Gdje vladaju pohlepa, strah i strepnja sposobnost poimanja je izgubljena. Tek će bolna stvarnost praćena širenjem osjećaja za zajedništvo pobuditi masovni pokret protiv sila pohlepe.

 

Koje je vaše mišljenje o trenutnoj političkoj situaciji? Čini se da više ne postoje nikakve kočnice, Amerika je postala lokomotiva koja se izmakla nadzoru i koja vuče veliki dio, a možda i cijeli svijet. U kojem smjeru? Koja je alternativa? Postoji li nešto što bismo svi mi mogli učiniti glede toga?

Zaista mislim da je nada stanovnika svijeta u pravoj globalizaciji radničkih interesa, kao i u pokretu protiv globaliziranog kapitala. Seattle je stvarno potresao svijet. Unatoč neuspjehu socijalističkih primjera, Marx je bio u pravu kada je rekao da radnik nema domovinu. Ono što nam je zajedničko je mnogo važnije od onoga po čemu se razlikujemo. Ljudi mogu pobjediti korporacije. Ali to mora biti učinjeno na međunarodnoj razini. To znači da sindikalni pokret mora natjerati svoje vodstvo da se organizira na međunarodnoj sceni. Što bi General Motors mogao učiniti kada bi UAW (United Auto Workers) organizirao meksičke radnike u automobilskoj industriji zahtijevajući jednaku naknadu za rad? Naši ekonomski interesi ne smiju biti primarni. Postojeći ekonomski model poguban je kada se radi o okolišu. Pitanje ekologije je također međunarodno jer nacionalne granice ne sprječavaju širenje industrijskih onečiščivača i otrova nošenih zrakom. Rješenje je kao što je i uvijek bilo da se organiziramo.

 

Koja je alternativa nasilju, nejednakosti, nepravdi, agresiji i izrabljivanju? Čime se možemo boriti protiv njih? Što potlačeni mogu učiniti da prestanu biti potlačeni, a da sami ne postanu tlačiteljima?

Moramo se organizirati. Veliki trinidadski revolucionarni povjesničar C.L.R. James pisao je o revoluciji s jasnoćom i razborom kakve nisam pronašao nigdje drugdje. On je pisao: "Ljudi po prirodi nisu revolucionari. Revolucija nastaje upravo zbog toga što su ljudi tako konzervativni; oni čekaju i čekaju i čekaju i pokušavaju sve što je u njihovoj moći dok se ne nađu u poziciji gdje je apsolutno nemoguće nastaviti dalje, i tek tada izlaze na ulice i u samo par godina raščiste nered stvaran stoljećima." (James, C.L.R., "Modern Politics", Bewick Editions, Detroit, 1960.) S tim u vidu važno je organizirati se, iskoristiti trenutak pogodan za revoluciju. Kako je James rekao: "Potrebno je dvoje da bi se stvorila organizacija." Potlačeni će uvijek ostati potlačeni sve dok revolucija ne donese društvenu promjenu. Ne može biti jednostavnije. Sve drugo samo produžava nehumanu patnju potlačenih jer na pravi način ne rješava pitanje izrabljivanja.

 

Konačno, čekajući izvršenje smrtne presude, zadržali ste si pravo na slobodu govora emitirajući dnevne komentare iz zatvora, ali ste fizički izdvojeni iz društva. Što to govori o samom sistemu?

Moj govor nije, niti je ikada bio "slobodan". Ja sam bačen u tamnicu zbog pisanja, zbog toga što sam bio novinar. Da se nisam borio za slobodu govora, još bih uvijek bio vani. Ali u zemlji gdje nekolicina, korporacijska nekolicina, posjeduje lavovski dio kapitalističkih medija oni kontroliraju uši i umove naroda. Ja se možda obraćam tisućama, ali oni utječu na milijune. Kapitalizam ne znači slobodu. Niti znači demokraciju. Pojedinac je ili slobodan ili nije. Ne može biti jednostavnije.