back to the main page povratak na ponovno otkrivanje amerike

Amerika post mortem

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

studeni 2004.

LOS ANGELES - "Svaki će se glas prebrojati," poručio je u utorak John Edwards, potpredsjednički kandidat Demokratske stranke, da bi u srijedu John Kerry podvio rep i spustio uši priznajući pobjedu Georgea W. Busha. Reakcija Amerikanaca? Može se slobodno reći da je izostala. Sve nepravilnosti kojima su ovi izbori obilovali nestale su u masovnoj grobnici američke savjesti, Amerika je glasala u činu straha, neinformiranosti i neznanja koji se mogu usporediti s pristajanjem njemačkog naroda na povodac nacizma. Kolektivna odgovornost? Slobodno posegnite za tim terminom, jer američki je narod potvrdio da George Bush djeluje u njegovo ime. No, šanse za reakciju još ima.

Nepouzdanost i nemogućnost kontrole elektronskih strojeva, diskrepancija između kompjuterskih rezultata i tzv. izlaznih anketa te neutvrđen broj privremenih listića koji se nisu brojali glavni su razlozi za sumnju u regularnost ovogodišnjih predsjedničkih izbora.

Te su sudbonosne večeri izlazne ankete pokazivale vodstvo Johna Kerryja. Izlazne ankete su zapravo anonimne ankete građana koji tek što završe glasanje daju na uvid za koga su glasali na bazi čega medijske kuće i računaju svoje procijene. A onda se dogodilo da su kompjuteri pokazali drukčiju sliku.

Na ovim je izborima 40 milijuna građana glasalo preko elektronskih sustava, zapravo preko strojeva koji su uglavnom u vlasništvu četiri velike kompanije, o čemu smo pisali u jednom od naših prethodnih javljanja.

Prelaskom na elektroničko glasanje kao glavni problem iskristaliziralo se pitanje privatnog vlasništva, jer su svi patenti i informacije o strojevima postali poslovna tajna proizvođača, što de facto znači da glas građanina, jednom kada je unesen u stroj, nestaje u «crnoj rupi» korporativne politike.

Black Box Voting – izborna zaštita potrošača (www.blackboxvoting.org), web-site je nastao na temelju istoimene knjige i istraživanja 52-godišnje bake, Bev Harris koja je na Internetu pronašla 40.000 tajnih spisa o stojevima za glasanje. Takvi strojevi s manjkavim sigurnosnim značajkama proizvod su tek nekoliko privatnih, profitnih korporacija.

Prema dva otkrivena spisa sigurnost i mogućnost manipuliranja strojevima uopće nisu bili testirani, za što je znalo nekoliko državnih voditelja izbora, državni tajnik Colin Powell i savjetnica za informatiku, Britain Williams, no što ih ipak nije spriječilo da svojim potpisom daju zeleno svjetlo korištenju «falične tehnike».

Na svojima stranicama Bev Harris nudi sve spise i poziva građane, volontere, odvjetnike i nezavisne kompjuteraše da provjere koliko su stručni zapravo bili «stručnjaci» koji su se trebali pobrinuti za sigurne izbore.

Možda najdramatičniju demonstraciju kako je moguće lažirati izbore Bev Harris je izvela na CNBC-evom programu (insert emisije može se naći na www.votergate.tv) u društvu Howarda Deana, Demokrata za koga sada mnogi smatraju da bi sa svojom antiratnom platformom učinio mnogo bolji posao od Johna Kerryja. Harris je Deanu objasnila kako svi glasački strojevi «hrane» podacima središnju jedinicu za obračunavanje. Ta jedinica koristi program pod nazivom GEMS koji je sam po sebi prilično siguran, no operativni sustav središnje jedinice su Microsoftovi Windowsi. Za manipuliranje brojem glasova dovoljno je zatvoriti GEMS i preko Windowsovog desktopa ući na My Computer te na glavnom disku prepraviti podatke u datoteci iz koje ih GEMS povlači. Cijeli proces ne bi trajao duže od devedesetak sekundi. Je li na prošlotjednim izborima to netko izveo, vjerojatno nikada nećemo saznati.

Više od 4.500 glasova izgubljeno je u Jacksonvilleu, North Carolina, jer je proizvođač stroja korištenog na jednom biračkom mjestu dao vlastima krivu informaciju o kapacitetu stroja. Limit je naime bio samo 3.005 glasova, pa je onih «manje sretnih» četiri i pol tisuće građana glasalo «u prazno».

Ko-autor knjige s Bev Harris, David Allen, koji iz nerazjašnjenih razloga ima vlastiti site na istu temu, i na kojemu se ograđuje od nje (www.blackboxvoting.com), u zbrku oko izbora ubacuje tri demokratska kongresmena, iz Floride, New Yorka i Michigena, koji su uputila zahtjev Uredu za državnu odgovornost za istragu o nepravilnostima pri elektronskom glasanju. Među primjerima koje oni navode su i slučajevi birača na Floridi i u Ohiou kojima strojevi nisu «dopustili» da glasaju za Kerryja. Naime, stroj ili ne bi registrirao glas za Kerryja, ili bi ga automatski «prikrpio» Bushu.

Potaknut brojnim pritužbama Ralph Nader, nezavisni predsjednički kandidat, službeno je zatražio prebrojavanje glasova u New Hampshireu. Prema anketama na biralištima George Bush je u stvarnosti dobio i do 15% manje glasova nego što su ih registrirali glasački strojevi firme Diebold, čiji je glavni direktor bio jedan od sponzora Republikanske kampanje.

Prema Gregu Palastu, nezavisnom novinaru (www.gregpalast.com) u Ohiou i New Mexicu pobijedio je John Kerry. Ključna kategorija u manipulaciji slobodnim izborom građana bili su «pokvareni» iliti «nevažeći listići» (spoilage). U prosjeku, na izborima oko 3% glasova se odbacuje bez da ih se prebroji, te tako nikada ne ulaze u konačni postotak. No posebnost SAD-a je da se češće «kvare» crni i manjinski glasovi, što je rezultiralo da u nekim okruzima s većinskim crnim stanovništvom odbačeno bude i do 12% glasova. Palastova je procjena da je na prošlotjednim izborima tako «nestalo» gotovo 2 milijuna glasova. Činjenica je da je Ohio jedna od rijetkih država koja je i ove godine koristila glasačke strojeve s bušenim karticama, na kojima je na Floridi, 2000. izgubljeno 179.855 glasova.

Prema «Cleveland Plain Dealeru», u Ohiou nije brojano 247.672 glasa, od koji je 92.672 odbačeno, a 155.000 se našlo na «privremenim listićima». Za usporedbu, Bush je navodno osvojio tu državu s prednošću od 136.483 glasa. Ankete na izbornim mjestima, u kojima građani neposredno nakon glasanja otkrivaju kojem su kandidatu dali prednost i koje su jedini izvor podataka za barem djelomičnu provjeru ispravnosti izbora, u Ohiou su potvrdile da je 53% žena i 51% muškaraca glasalo za Kerryja. Pitanje je dakle, koji je to «treći» spol donio Bushu toliko željenu pobjedu.

Sjeća li se netko u Hrvatskoj Franje Tuđmana? Koliko je za njegovog života bilo teško naći onog misterioznog «građanina» ili «građanku» koji su glasali za njega, toliko je ovoga trenutka teško pronaći onih 59 milijuna Amerikanaca čijoj se gluposti «divi» britanski «Daily Mirror», naročito ako se traži na američkim obalama. Prosječan stanovnik Kalifornije je osupnut, možda malko zbunjen, nije sasvim siguran što se dogodilo, ima snažan (dobro ne baš previše snažan) poriv da nešto učini, mogao bi uputiti poziv lokalnoj nezavisnoj radio postaji, upitan za ime reći će tek «San Diego», krivicu svaliti na Hispanoamerikance, evangeliste, «seljačine», Johna Kerryja, a zatim umiriti savjest prebacivanjem programa na svoju omiljenu tv-seriju.

Ostaje neistraženo zašto Demokrati usprkos brojnim upozorenjima o mogućnosti malverzacija, ali prije svega poučeni iskustvom izbora 2000. godine nisu u protekle četiri godine pokrenuli opću akciju za osiguravanje regularnosti izbora? Žive li Demokrati u iluziji da se za demokraciju ne treba boriti ili im jednostavno odgovara pozicija neodgovornosti – jer lakše je pretvarati se da je sve u redu i uludo računati da nakon četiri godine ionako opet dolazi red na nas. U posljednjih nekoliko dana više je medija u svojim političkim emisijama ocrtalo Demokratsku stranku kao stranku manjinskih birača. Istina je da za Demokrate kao jedinu drugu jaku stranku glasaju manjine, međutim u kontektstu izgubljene bitke iza naglašavanja te činjenice krije se prepoznatljivi rasizam. Jer kremu stranke, dakle sve one koji su u poziciji donošenja odluka i utjecanja na državnu politiku čine bijelci. Ovakvim rezoniranjem zapravo se želi pokazati kako je manjinski faktor razlog što drugi bijelci nisu glasali za Demokrate čime se zapravo potvrđuje bliskost Kerryjeve i Bushove politike.

U svom prvom javljanju neposredno nakon izbora rekli smo da je preko pedesest milijuna Amerikanaca glasalo za rat. Činjenica je da je to samo pola istine. Za rat je glasalo preko 110 milijuna građana Amerike, jer nijedan od dva glavna kandidata nije imao namjeru dići ruke od plijena u Iraku.

Teško se oteti dojmu da su posljednji američki predsjednički izbori lekcija iz koje cijeli demokratski svijet može i mora učiti, ukoliko se ikada od nje u potpunosti oporavi. Glavno naravoučenje je – građanin nema nijedno pravo za koje se nije aktivno založio. U izborima ne pobjeđuju ni istina, ni pravda, ni moral, ni sloboda. Pobjeđuje skupina koja je bolje organizirana, skupina koja ima jasno zacrtane ciljeve, skupina koja je odlučna svoje vrijednosti nametnuti drugima, pa makar ti drugi bili i većina. Perete li zube, mjerite li redovno krvi tlak ili odlazite na mamografski pregled? Mjenjate li redovno ulje u svom automobilu? Vodite li u šetnju svoje kućne ljubimce? Zbog čega onda mislite da je demokracija nešto o čemu je dovoljno voditi računa jednom u svake četiri godine, na par minuta koje provedete na glasačkom mjestu? Sloboda koju mislite da imate ne vrijedi ništa ukoliko je redovno ne održavate jer, pogodite što – tiranija je karijes koji se brzo razvija.