povratak na UTJEHU...                                                                                                                              back to the main page

 

SJEVERNI KRIŽ                                                                        Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

 

Dok se kapetanov glas, koji je najavljivao bacanje sidra na nekoliko sljedećih sati, gubio među sirenama trgovačkih brodova i povicima nervoznih ribara u luci, on je odlučio nakratko izaći u grad.

Zaželio se čvrsta tla nakon gotovo trideset dana plovidbe na teretnjaku koji je bazdio po kiselu vinu i trulim maslinama. Razdraživala ga je crna boja što mu se s masnih udova stroja u utrobi broda zalijepila za kožu, tako da ju je bilo nemoguće oprati. Čisti svinjski loj trljao je o ispucale, žuljave ruke dok se u strojarnici pomalo slijegala para od naporna putovanja. Dok je s trojicom kolega veslao prema molu, a iznad njih se gnijezdila teška, troma magla, u malome je čamcu postao svjestan kako ga želudac izjeda gladnim vučjim ugrizima. Od mirisa pržene ribe, kuhane riže, raznih začinjenih juha i pečenih svinjskih butova, koji su se širili pred tržnicom, zavrtjelo mu se u glavi. Žilavi kosooki mladići raznosili su teške pakete povremeno se sudarajući s nervoznim vozačima rikši koji su za nesmotrenost od svojih pospanih i u meke jastuke izvaljenih mušterija kusali jezikovu juhu. Prije negoli se bude skrasio u nekom restoranu s crvenim lampionima i žuborom vode u bazenu punom zlatnih ribica, odlučio je kupiti nekoliko sitnica za ženu i djecu. Ona je htjela nekoliko metara prave kineske svile, a on se čitavo vrijeme pitao kako će tim svojim grubim strojarskim rukama uspjeti odrediti kvalitetu materijala, jer trgovci rastrošnim i glupim mornarima uvijek podvaljuju slabu robu po paprenim cijenama. Povrh svega, nije mu bilo jasno zašto bi netko usred sve one sirotinje primorskog sela tamo negdje na dalekom zapadu, u Istri, maloj i gladnoj austro-ugarskoj zemlji, gdje sve vonja po slanim srdelama i kukuruznom brašnu, htio imati komadić nečega tako finog i lijepog i, na kraju krajeva, potpuno nepotrebnog, nekorisnog. Ali ona je bila takva, uvijek ustrajna sanjati najuzaludnije i najbeznadnije snove koji su njemu samo stezali grlo od muke i nemoći. Još se neko vrijeme vrtio po uzavreloj tržnici gdje su ga za rukave potezali krezubi prodavači suvenira i šverceri neprozirna pogleda, a zatim je izabrao lijep plavi uzorak s narisanim bijelim, nježnim trešnjinim cvjetovima i strpao ga pod pazuho zajedno s drvenim leptirima na kotače kojima bi se usred vožnje pomicala krila uz glasno lepetanje – za djecu.

Kročio je zatim u pravi labirint ulica koje su mamile načičkane svijetlećim reklamama poput kakve egzotične uličarke odjevene u raskošan nakit i spremne na najluđu zabavu. Skrenuo je u sporednu ulicu koja je zavijala prema tihim i slabije osvijetljenim četvrtima. Slijedio je natpise restorana i po iskustvu birao onaj najslabije označen, s izblijedjelim slovima i ispranim slikama. Jer, mislio je, ovi su toliko zaposleni da nemaju vremena misliti na ukrašavanje natpisa. Njegova je sreća bila što su svugdje, u pravilu, uz kineske bili i šturi natpisi na engleskom. Konačno je, već umoran i pospan od gladi, dok se magla na ulici polako oblačila u noć, tmurnu, bez zvijezda, prošao kroz crvena vrata koja su zazvonila šumom tisuća uznemirenih morskih školjki. Dočekala ga je ljubazna debeljuškasta domaćica pokazujući mu stol u kutu nevelike gostionice. Sve je bilo puno dima, a strojar je bio siguran da je razlog tomu ponajmanje u duhanu. Ljudi veselih i opijenih lica uranjali su obraze u slatkast umak od rajčica te sladostrasno grickali klizave repiće neposlušnih rakova.

Jeo je halapljivo, najprije školjke, zatim govedinu, a onda mu je krv šiknula u sljepoočice nošena munjevitim udarcem rakije i više mu jezik nije mogao razlikovati zalogaj od zalogaja, sve se pretvorilo u težak, pijani osjećaj neizmjerne ugode. Nekoliko mu je žena nametljivo ponudilo svoje blijedo meso ispod nabora haljina, ali je on samo brbljao na njima nepoznatu jeziku:

– Ne, fala, fala puno, ne rabi, ne rabi… – pa su se crnokose djevojke udaljavale zlovoljne i nesigurna hoda u visokim europskim cipelama.

Mislio je o tomu kako je trebao izabrati vojsku, barem bi ga češće bilo kući, i po tko zna koji put zaključivao je da sudbinu ne možeš birati baš kao ni oca, ni mater, takva je kakva je, tvoja je i ti si po njoj. Možda se skrivao u takve jadne misli koje su se gubile same od sebe, napose onda kad je puna želuca izašao na svjež zrak. Imao je još nekoliko sati do povratka na brod i bio je siguran da se snalazi u mračnim uličicama. Nije se bojao, bio je snažan i znao se braniti. Ali kako se braniti od noći i mamurluka? Tek nakon sat vremena shvatio je da je zalutao.

Tada kraj jednog oluka, niz koji se cijedila zaostala kišnica, ugleda dječačića od nekih sedam godina, promatrao ga je kao da mu nešto želi reći. Strojar mu se dobroćudno nasmije, a onda mu dječak dade znak neka ga slijedi. Strojar pomisli, mali je shvatio njegovu izgubljenost pa će ga za nekoliko američkih centi dovesti do obale. Razbijanje tanjura i noćne svađe pijanih parova brujale su mu iznad glave. Svako toliko morao se sagnuti da ne zaroni u rublje koje se sušilo na nisko postavljenim konopcima. Onda dječak naglo stane, okrene se prema strojaru i uhvati ga za ruku. Strojar pomisli kako ga podsjeća na njegovog… A onda se skameni. Iz kuće pred kojom su zastali, kuće bez dvorišta, gotovo nalijepljene na ulicu baš poput svih ostalih, iz takve obične sive kuće iziđe ona. Imala je dugu pletenicu kakvu je obično nosila za spavanje. Njegova žena. Mahnula mu je rukom kao uvijek kada ga upozorava da je nešto pogriješio. Dok je gledao u lice svoje žene, dječak ga je vukao u kuću. Hodao je opijen, a opet sasvim trijezan, bio je siguran da ne sanja. Za stolom su ga čekali s već ohlađenom večerom njegov mlađi sin i najmlađa zlatokosa kćerkica. Djeca su mu potrčala ususret i objesila mu se oko nogu. Zatim su ga posjeli. Žena je micala usnicama u tihoj molitvi, svi su se prekrižili i počeli jesti. Stolica na kojoj je sjedio bila je tvrda, palenta je mirisala u svojoj sirovoj jednostavnosti, sve je bilo stvarno. A onda on pruži ruku prema njezinu licu, mekom, bijelom, grubom od rada na svježem zraku, a kad ga ona prijekorno pogleda u stilu dica su tu, daj si reći, on ne izdrži i izleti iz kuće. Trčao je sumanuto sve dok nije stigao do mola. Nije želio misliti o tomu kako je u jednom nepoznatom gradu večerao sa svojom malom, osamljenom obitelji koja je trebala biti na drugom kraju svijeta.

Brod je plovio dalje, u daleke nepoznate zemlje, nepoznate i daleke, ali uvijek na jednak način. Za ono što mu se dogodilo u južno-kineskoj luci našao je objašnjenje u mornarskoj fatamorgani. Naime, i pomorcima se, baš kao i pustinjskim putnicima, fizika ponekad zna poigrati na najneobičniji način. Česti prelasci vremenskih zona i mijenjanje zemljopisnih dužina i širina jednostavno preduhitre um koji zbog umora i iscrpljenosti ponekad zakaže. Tumačenju nije trebalo dodatnih objašnjenja, nije mislio o tome, sve dok se nije ponovilo u lučkom gradiću na sjeveru Australije. Nabasao je na kuću, tamo su ga čekali žena i djeca, njegova vlastita. Mislio je, mašta i neiživljena strast traže svoje, njegova se divlja priroda buni i želi rasijati sjeme svuda svijetom, ostaviti traga, osjećati se svuda kao kod kuće.

Ali kada se dogodilo i po treći, četvrti put, a pazio je da ne pije i znao je kako dolazi u sasvim nepoznat grad, nakon što se neko vrijeme bojao i zakoraknuti na tlo koje se nije činilo čvrstim, bilo je nesigurnije od prevrtljivih morskih valova, kada je ljubio grudi svoje žene i trčao sa svojim dječacima livadom, uspavljivao malu zlatokosu, tada je prestao bježati.

Pitao se ponekad koja je od njegovih obitelji stvarnija, a onda je zahvaljivao Bogu zbog njegovih čudesnih darova, pa bi se opet preispitivao i ljutio, bjesnio, ali to je samo vrijeđalo njegovu obitelj koja je poput najvjernijeg prijatelja putovala s njim za vijeke vjekova.

Nakon sedam dana plovidbe, pristali su u novoj luci.

Na kišom opranoj palubi strojar je čekao dok obli bokovi broda nisu uplovili u tijesno sidrište, a onda je požurio niz mostić, čuo je za sobom korake posade, netko ga je pozvao po imenu, a on je samo uvukao glavu u ovratnik kaputa, kapu natukao jače nad oči, pa se probio kroz gužvu od kurvi i pijanaca duž luke i pohitao gore uz ulice nepoznata grada, kao da je stigao domu koji nikada nije napustio.

Hodao je već dugo loše osvijetljenim dijelom grada, prošao je i tržnicu, a kiša je bivala sve jača i podmuklija, vjetar mu je bacao kapi ravno u lice, vodu u rukave, a ona mu je grizla zapešća i čelo kao hladna zmija. Već posumnja kako je zalutao kad ugleda svoga najstarijeg sina kako se igra ispred niskog kućerka odškrinutih vrata iz kojih je sjajila svjetlost topline i mira.

Dječakova košulja bila je potpuno promočena, kosa mu se slijepila za uši što strše s upalog lišca, a neka je blijeda sreća kao koprena ležala na njegovim obrazima, no dječak se uozbilji kada opazi oca i sakrije iza leđa igračku.

Strojar priđe dječaku i izvadi ruku iz džepa, a dječja mu se glavica učini još manjom u usporedbi s vlastitom šakom, pa on tek jedva zamjetno klimne glavom, ugura dječaka pred sobom u kuću i zatvori vrata.

Dvoje mlađih već su spavali, stisnuti uza zidanu peć usred sobe, žena se prala iznad limenog lavora u uglu.

Strojar bez riječi pogura sina u postelju od vunenih pokrivača i starih kaputa, pa priđe ženi i dodirne njezino golo rame.

Ona se strese od promrzlih prstiju, ali ga pozdravi osmijehom na kojem bi se, pomisli strojar, mogao grijati godinu hladnih dana.

Tada skine kapu i položi je na stolicu preko koje prebaci i mokar kaput, pa ih tako zajedno prinese peći.

Žena ga još jednom pogleda, ali on joj odmahne da nije gladan, pa ode u njihovu sobu, tamo sjedne na krevet i počne se izuvati. Za njim dođe i žena, raspuštene kose i golih grudi, pa se popne na postelju iza njega i pomogne mu svući košulju.

Zaspao je prije no što je ona stigla ugasiti svijeću i isplesti pletenicu. Zaspao je snom bez snova.

Probudi ga vrisak žene, bez daha poleti u veliku sobu i nađe ženu na podu kako jednom rukom skriva grudi, a drugom pokušava utješiti najmlađe dijete, djevojčicu koja je gorko plakala stojeći pored majke. Mali je sin sjedio u krevetu, gledao je sestricu i dlanom razmazivao suze po obrazima, a njegov brat stajao je bos na hladnu zemljanom podu i zurio u širom otvorena vrata kroz koja je plazila rana jutarnja izmaglica.

Žena podigne pogled prema strojaru i zausti nešto, ali prekasno – on je već sa stolice dograbio kaput i potrčao niz ulicu.

Činilo mu se da čuje samo odjek svojih bosih nogu po kamenju, ali uskoro razazna korake drugog trkača pred sebom. Jače upre i potrči brže, no tada ugleda muškarca, mornara koji je bježao prema luci.

Strojar krikne pun bijesa i žuči, onaj se mornar okrene, spazi ga, požuri dalje, ali mu je strojar već bio za petama. Već je mogao čuti teško disanje drugog muškarca, skuti njegova kratkog plavog kaputa bili su mu nadohvat ruke, šake je već počeo oblikovati u grabežljive kandže, kad bjegunac vješto preskoči preko košara koje su piljari tek počeli otvarati, što strojaru ne uspije, pa se spotakne o jednu i padne preko kamenih ploča tržnice.

Kriknuo je strojar ležeći nasred puta i stisnutom šakom zaprijetio mornaru koji se slavodobitno okrenuo. Pogled u lice suparnika skameni ga od jeze. To mu je lice bilo dobro poznato. Sličilo je onome koje je žurno brijao svakog jutra u brodskoj kabini. Njegovo vlastito.

Zašto je to lice tako silno uplašilo njegovu ženu i djecu?

I konačno, zašto njegovo lice putuje sámo, bez njega, upličući mu se u život?

Dugo je trajao povratak kući. Koljena su ga boljela, dvije žive rane pulsirale su jače pri svakom novom koraku. Hladan vjetar šibao ga je po goloj glavi, uši više nije osjećao, postao je svjestan oskudne odjeće, a kratkim je plavim kaputom pokušao prikriti nedostatak hlača i košulje. Nitko nije obraćao pozornost na odrpana mornara, nije bio prvi koji je izgubio na kartama, a život je, svi znamo, u kartama.

Konačno je došao do kućice, no tamo nije bilo nikoga. Ušao je, ali ga dočeka tek hladna, ugašena peć i zdjela na podu oko koje je obigravao nepoznat žuti pas. Strojar se ukopa na vratima, a neka nejasna bojazan usadi mu se u srce kao ledeni klin. Priđe psu da ga potjera od zdjele, ali pas povije uši i tiho zareži.

Suh starački glas odgovori psu iz susjedne sobe, a zatim se začuje raspuklo hripanje i nesigurni spori koraci.

Strojara preplavi val nervoze, ruke mu se počnu tresti, a u ustima osjeti gadan, metalan okus straha. Još jednom pogleda psa koji ga je napeto proučavao pa pobjegne pred onim koracima u jutro koje se kao ubojica šuljalo ovim stranim mjestom.

Strojar je iz grada bježao ulicama koje su vodile naviše, iznad luke i mora, uz brdo koje se nadvilo nad gradom kao nestrpljiv otac nad djetetom. Samo je sunce skriveno među oblacima pratilo njegov napredak. Trčao je slijep od znoja i ludila koje mu je prijetilo. Tek kada je prošao i posljednje kuće, ostao je bez daha. Srušio se iscrpljen stotinjak metara iza crkve, sred groblja na vrhu brda.

Tamo je ležao dugo, lica zarivenog u vlažnu, mirisnu zemlju.

Sati su prošli prije negoli se uspravio.

Oslonio se na laktove i pred sobom otkrio neugledan drveni križ s napola izblijedjelim natpisom. Strojar se privuče bliže, kao da je poruka namijenjena baš njemu, i potrudi se pročitati.

Nije razumio isprve, pa pokuša ponovno, no ni nakon što je svako slovo pročitao dvaput, nije si htio priznati pročitano.

A onda zaplače.

Na križu je bilo ime njegove žene.

I ne utješi ga kada pokraj križa ugleda tri nova s imenima svoje djece. Ne utješi ga, niti se iznenadi.

Učini mu se u tom trenu kao da je bol jedina preostala i kao da bi se mogao pomiriti s njom, ali mu je mir kvario strah – čini li djeci nepravdu ako prvo zaplače za njihovom majkom? A morao je najprije zaplakati za ženom.

Zatim suze odjednom nestanu, kao da je netko zatvorio slavinu, kao da je stavio prst na mjesto bola iz kojega su tekle, i kao sunce poslije kiše na strojarevu se licu pojavi osmijeh, isprva nesiguran i plah, potom sve jači i veći, sve dok mu grohot nije odjeknuo s brda se strovalivši u uskovitlano more pod njim.

Lice mu se zacrveni, oči se zacaklile, ruke je raširio kao da želi zagrliti nebo. Pred njim je stajao razlog zahvalnosti: peti križ, jednako drven i skroman kao i ostala četiri.

A na njemu strojarevo ime.

  

   

 iz zbirke UTJEHA JUŽNIH MORA, ISTARSKI OGRANAK DRUŠTVA HRVATSKIH  KNJIŽEVNIKA, PULA, 2009.